THE HERO DIES IN THIS ONE...

Imao sam dosta vremena za razmišljanje s obzirom da postove sve rijeđe pišem...
Jedan od razloga je i taj što se nadam da bi mi moj frend hunter mogao uskoro
dovršiti dizajn za dnevni blog,ali ništa od toga...jednog dana kada ga vidite ako
ga vidite nadam se da će vam se sviđati...no dobro,vratimo se dobrim starim
"dubokim" postevima...kao što rekoh "mala smrt" je na redu da bude interpretirana...

Najbanalnije objašnjeno to je sreća u nesreći...Blink će poslužiti kao primijer...
Raspad te grupe je tom imenu dao novo značenje...nestala je brzo poput treptaja
oka...godine prijateljstva koje je uzdizano na pijedestal...obećanja da će trajati do
posljednjeg daha života...kako prijateljstvo tako i bend...i onda odjednom...tras...
Pljuska koja te vrati u surovu stvarnos,stvarnos u kojoj nije suđeno da sve ljudima
bude savršeno...Kako na to reagirati?...kada ti se doslovno preko noći sruši sve u
što si vjerovao,u što si uložio sebe,za što si živio...Trebamo li dopustiti da nam se
usta pune krvlju od pokušavanja da ne progovorimo...trebamo li trpiti...
To su trenuci kada se moramo otvoriti...shvatiti što smo zapravo...upoznati sebe,
poboljšati se,dati novo značenje našim životima...
Tada vam se oči širom otvore,shvatite da ste živijeli unutar granica koje ste si sami
postavili dok je svijet oko vas tako velik,prvi glas koji tada ispustite je poput plača
novorođenčeta,znak da ste živi,obasjani svjetlom novih mogućnosti...
I nije sve crno,dapače,iako je prošlost možda bila dan,a ovo noć,zasigurno je
prekrasna,bezbroj zvijezda,tako sjajan mjesec,to tamno plavo nebo,taj osjećaj da
vam nema kraja...slobodni ste...to ste vi...
Kako je samo lako preboljeti ono što je bilo kada vam budućnost donosi tako mnogo...
I kada se doima kao da ste izgubili dio sebe,zapravo ste dobili mjesto na koje možete
nadograditi nešto novo,nešto bolje...samo se trebate usuditi i vjerovati...jer smrt je
tek pravi kraj,kraj koji nažalost ne donosi nove mogućnosti,ali do tada...sve je samo
niz prilika...i uvijek se ima izbor...treba samo shvatiti...shvatiti da je to to...na
prekretnici ste...ali se ne dvoumite,samo slušajte srce...život čeka da započne...
Ponekad srce ipak prestane kucati...a tada sklopite oči i sanjajte...

Mislite da je gotovo...(+44) kaže No It Isn`t...ja im vjerujem...

Već dugo nisam ništa napisao...iako sam imao s vremena na vrijeme
želju da vam toliko toga kažem...prihvatite moju ispriku,vi koji nemate
ništa pametno za raditi pa dolazite na moj blog...
Još mi se malo spava pa neću filozofirati...ne još...
Iako je to protiv kodeksa ovog bloga ipak ću napisati par riječi o
nečemu što sam tako dugo i nestrpljivo čekao...Ne znam jeste li
čuli za grupu (+44),vjerojatno niste,ali definitivno hoćete...
Na vašu žalost sada neću staviti njihov spot ili pjesme na blog...
dogoditi će se i to...uskoro...zapravo ono najvažnije da znate je
činjenica da im je prvi album When Your Heart Stops Beating
super i da nećete pogriješiti ako se jednog dana udostojite poslušati ga...
Izlazi 14.11. ove godine (ja sam bio te sreće pa ga već nabavio preko neta),
a uskoro stiže i orginal brodićem iz US & A meni i kolegi huntu...
toliko o tome jer već vidim vaše kolutanje očima dok ovo čitate,a
mogu čuti i kako zijevate...
Upravo me ovaj pozivni broj za UK inspirirao za novi post...
tema će biti "mala smrt" koja život učini značajnijim...
Čudno mi je pisati ovaj blog rano ujutro jer Raven God je ipak noćni tip,
možda već večeras padne novi post u njegovom stilu,a možda i ne...
Ovo je bilo tek toliko da baš ne nastane ogromna rupa između dva posta...
I slušam kako pričate...pričate tako jeftino...i usta mi se pune krvlju dok
se trudim da ne progovorim...zato potražite ispriku i nekoga da vam vjeruje...
obećajte da nećete izgubiti,a zatim puknuti...jer čuti vaš glas za mene je
osjećati bol...
Noćas se stvarno nisam naspavao jer sam sanjao neku boleštinu...
Probudio bih se u nadi da će prestati kad opet zaspem,ali k***c,svaki
put bi me dočekao nastavak...je**ga...
Čuo sam njen glas kako se lomi u strahu dok su se svijetla gasila...i
osjetio njen pogled preko mog ramena...tu krivnju koja kopni...
noćnu moru koja se približava...i znao sam da nitko od nas neće preživijeti...
jer ja znam sve...
Trebala se kretati brže,ta sekunda za nas je bila ostatak života...
i potučeni bili smo bez milosti i značenja...a moje oči gledaše u nebo
u potrazi za znakom iz Raja...
Ali oni nas zaboraviše...........................................................................

Gledam zvijezde ili barem ono što nazivamo tim imenom...taj trag u vremenu...
tu sliku prošlosti...tu iskru na tamnome nebu...tamnoj beskonačnosti...
Pitam se što mi znači ovih 18 godina koje upravo navrših...koji je uopće
smisao godina,vremena,postojanja...prolaznost je ono što egzistira i ono
što je neminovno...smrt nije određena vremenom već životom...životom
koji je zbog vremena u koje vjerujemo sveden na treptaj u vječnosti...
zašto ogranicavati život nečime što tako bolno ostavlja dojam smrtnosti,
osjećaj približavanja kraja,činjenicu da se ne možemo vratiti u prošlost...
Nemojte me krivo shvatiti...ne razmišljam o smrti...o tome nitko ne bi trebao
razmišljati...budućnosti se okanimo jer je ona ionako posljedica sadašnjosti...
zato živite sada...jer ne određuje vas prošlost...ni budućnost...već sadašnjost...
I tako razmišljam o prolaznosti vremena...Vrijeme...zapravo tvorevina ljudskog
uma...čovjek je stvorio nešto nepobjedivo...
Je li po vama osoba stara,odnosno mlada onoliko koliko se osjeća...Šta znači to
da sam sada punoljetan?...ne želim zvučati egoistično,ali šta mi znači
punoljetnost kada sam prije nje bio na višem mentalnom nivou od mnogih
starijih osoba,kada ću vjerojatno još dugi niz godina izgledom ostavljati dojam
puno mlađe osobe nego što ću to biti...šta mi znače godine...čine li me one
starijim i zrelijim...čine li me ludim jer volim pogledati crtani film,jer mi dođe da
izvadim iz ormara davno zapuštene igračke,jer vidim humor u nečemu normalnom
kao što su probava ili seks...a imam sada 18...Gledam ljude oko sebe...što malo
starije,što puno starije...i muka mi je od njih...kakvo rezoniranje,kakav mentalitet...
ne želim ni sekunde više misliti na njih jer bih mogao povratiti po tastaturi...
Određuje li vrijeme jednog pubertetliju koji rastura na Kviskoteci ili srednjovječnog
propalicu koji živi u bijedi,napumpa ženu 9 puta i još si sredi pokoje vanbračno
dijete...Jesam li stariji?...samo na papiru...Jesam li zreliji?...nisam...Znači li mi išta
punoljetnost?...i ne baš...
Hvala svima koji su mi čestitali rođendan...Hvala svim osobama koje mi nešto znače
u životu...noćas sam na svakog od vas pomislio...
I hodam sam ulicom...noć je...i "uživam" u "zrelosti"...i mislim o bezbroj stvari koje
su mi na neki način obilježile život...i život mi se vrti pred očima kao što to po
pričama biva u posljednjem trenutku života...i tražim riječi da suvislo opišem naš
položaj u beskonačnosti...gazi li nas vrijeme...jesmo li izgubljeni u njemu...
I samo želim pustiti glas koji će odjeknuti u vječnosti,koji će biti moja poruka...
Nema tog vremena koje će me pokoriti...život je u mojim rukama...i samo neka mi
bježi...meni se nigdje ne žuri...čemu težiti ka starosti...biti dijete...ima li šta ljepše...
Zaustavimo vrijeme u nama...zastanimo barem na trenutak...suočite se s mrakom
vječnosti i pustite poruku života...tako slobodnog,mladog...tako čistog...

Ni u ovom postu neću filozofirati...također mislim da ćete se svi složiti
s ovime što ću napisati...jer radi se o nečemu što susrećemo svaki dan
...među prijateljima...poznanicima...ljudima koje viđamo na školskim
hodnicima...gradskim ulicama...Riječ je o gubitku odnosno nedostatku
identiteta,svojeg Ja,individualnosti,svojih jedinstvenih snova...
sebe samih....
Ja sam osobno sretan u svojoj koži...uživam u svojoj osobnosti...u
činjenici da sam ja Ja...zadovoljan sam sa svojim osobinama,idejama,
planovima,željama...prihvaćam nedostatke i mane...a posebno se
ponosim time da ljudi s kojima sam blizak se svi redom razlikuju od
mene...svi imaju neki svoj stil...da je to jedna paleta kontrasta...
kontrasta koji se tako dobro slažu...
Žalim osobe koje žele biti drugi,koje kopiraju druge,koje na snovima
drugih grade svoje...nema te sile na svijetu koja bi me prisilila da se
odreknem onoga što jesam...npr. da se odreknem Blinka,da prestanem
sa svojim glupim humorom i djetinjastim ispadima,da prestanem živijeti
s vremena na vrijeme u svojem svijetu gdje sve može biti savršeno,da...
ne znam...milijun stvari se ne bih odrekao...ni pokemon karata koje sam
nekada igrao,ni plišanog psića s kojim sam spavao kao dijete...nijednog
svog ožiljka...čak ni griženja noktiju pa ni astme koju sam prebolio...
možda zvuči glupo,ali to sam Ja...
Mi smo prazan list papira koji treba ispuniti inspiracija našega duha tj.
trebamo na njemu naslikati sliku svoje "nutrine"...Jedno je sigurno...
koliko god "loš umjetnik" bio ne smiješ pasti tako nisko pa izraditi
kopiju nego se potruditi da od sebe napraviš što bolju osobu
čija slika glavno da je jedinstvena...
A kada postigneš određeni nivo individualnosti i orginalnosti ni isti faks
da izabereš,ni nešto banalno kao nošenje istih bokserica kao tvoj frend
te ne čini jadnim imitatorom...ne dopustite da vam se iza leđa govori
kako nemate život...
Zar se sramite sebe?!...Mislite li da su vam pravi prijatelji oni koji vas
prihvaćaju tek kada im se prilagodite?!...Mislite li da ćete se bolje osjećati
kada budete loša kopija drugih?!...Nije li to traćenje života?...
Ne treba vas biti briga gdje pripadate,
što dijelite ili ne ignorirajte,
Ne gubite vrijeme uklapajući se...
KONTRAST NIJE GRIJEH!...

Nadam se da će vam ovaj post biti pristupačniji i jasniji od predhodnih.
Svi vi koji ne vidite smisao onoga o čemu pišem pričekajte još nekoliko
dana kada će ako sve bude u redu početi nova era sada već pomalo
zaboravljenog Near Wild Heavena...ne znam još tko će ga pisati...
hoće li se vratiti Jesus Of Suburbia ili će ga preuzeti Mr.Brightside,ali
to nije ni važno...a sada je vrijeme da se posvetim večerašnjoj temi...
Odmah da razjasnima naslov...arsonist je u prijevodu piroman...
pretpostavljam da znate šta odnosno tko je to... pa krenimo...

Mrzim...ljut sam...ono najgore se nagomilava u meni kada moram
slušati te govore...te svakodnevne govore...te "savjete" o tome
kako se treba živijeti život,šta je primarno u životu...kada me se
uspoređuje s drugima...kada mi netko kaže da nije glupo,da je i
ono bilo mlado,da je i ono bilo u školi...to nešto nazvati ću "Glas"...
I taj Glas para mi uši,i one krvare...i oči mi gore i ruke drhte...drhte
od želje da udare svako to priprosto lice koje nikada nije pokušalo
naći smisao...naći sebe...i šta će ti sve škole...ocijene...jebeš sve to...
kada ono jedino bitno nisi naučio...a to nešto je činjenica da smo ljudi,
da si čovjek...a biti čovjek znači postajati čovjekom...šta ste onda svi
vi koji sudite o životu drugoga,a svoj ne možete urediti i ogorčeni ste
njime...možda ljudi?...samo želim da me se pusti da živim...zar netko
zna bolje od mene samog kako da živim svoj život i kako da ostvarim
svoje snove...i svaka riječ tog "Glasa" je kao plamen koji mi obavija
tijelo i dušu...kao vatra koja me pokušava kontrolirati i doprijeti u mene...
ali ne može se probiti debeo sloj leda koji štiti moje Ja...i nikada neću
slušati...i smijem se u facu tom "Glasu" koji govori u prazno...i neću
dopustiti ni trunku užitka,trunku osjećaja kontrole
i zasluge za ono što ja ostvarim...
I samo neka se pali vatra...ja neću više trpiti i šutiti...već sam predugo
zadržavao sve u sebi...eksplodirati ću pa neka se onda drugi zgražaju
nad onime što imam za reći...neka plaču...neka žale...
Ali prvo ću dokazati suprotno...ispuniti ću svoje ciljeve...i sami sebe će
pokopati...
Ne dopustite da vam drugi nameću svoja mišljenja,da pokušavaju
upravljati vama...dajte im do znanja da imate osobnost koja ne može biti
slomljena...jer ako dopustite da drugi preuzmu kontrolu nad vašim životom
niste ga ni vrijedni...neka vas zapale...ali onda nemojte izgoriti,izdržite...
neka to postane goruća želja za životom...neka to postane gorljivost
kojom krećete u ostvarenje svojih ciljeva...neka to bude san koji gori kako
bi vam pokazao put uvijek kada vas zadesi mračna sudbina...
Možda je današnji dan ispraćen crvenim Suncem...gorućim zalaskom...ali će
sutra opet svanuti...i sjaj i vedrina raja opet će biti tu...vjerujte...u sebe...

Stavite si ruku na srce...kuca li?

Upravo si gledam ruke kako drhte...ne znam šta da vam kažem...
Želio sam pisati o tome kako sam pun života i nadahnuća i...
Ne znam stvarno...gdje su sada riječi kada ih trebam...ne bih lagao
kada bih pisao o tome...kako mi krv vrije od želja i nadanja...
Kako ja ne osjećam otkucaje kada položim dlan na prsa,ali
ne zato jer umirem nego zato jer kuca tako brzo...tako brzo da
ostavlja dojam kao da miruje u vremenu...u vremenu kojemu
pokušava pobijeći...ne dopustiti da ga pregazi...
...i bojao sam se da se ne utopim u željama...
ne izgubim u snu...jer inspiracija me podigla tako visoko...
tako visoko da bi me pad ubio...
Do čega vam je stalo u životu?...Živite li za nešto?...
Trebam li zahvaliti nekome...Bogu? što me je spasio od
"udaraca maljem" koje zovemo životni problemi,koje zovemo bolest,
koje zovemo...ne mogu više pisati...čemu to kada je dopustio da me
"probode igla"...jer pod "udarcima malja" ja se neću predati...
ustati ću opet...i opet...i opet....ali kako se oporaviti od "igle"...
"igle" koja ide ravno u srce...
I ne mogu prestati razmišljati zašto...šta radim krivo...i čujem
tišinu tako jasno...i mrak opet jača jer sjaj u očima mi jenjava...
i opet mi se srce hladi pod ledenim pogledima ljudi kojima
ostaje samo ljuštura onoga što su nekada nazivali svojim snom...
Zar ću postati tako plitak...njihova slika i prilika...a igla u mom srcu
tako boli...ta bol...zadnje što me drži prisebnim...
Vizija,slika onoga što mi je cilj u životu nikada nije bila mutna...
pa ni sada...kada ostajem i bez posljednjeg daha...
...Ali na kraju ja ću opet krenuti uzdignute glave u ovom vremenu
kada sam ponesen...jer ne možete zamisliti šta se sve krije
u dubini moje duše...
Dođite,uhvatite me za ruku,jeste li spremni za putovanje vaših života...

Vrijeme prolazi,a ja se ne mogu pomaknuti.
Želim pisati,ali što se više pokušavam prisjetiti tekstova
to ih brže zaboravljam...
Vidim svoje tijelo pod sobom...lebdim nad njime...
Je li ovo sreća ili sam samo opijen mirisom kojega
osjetim kada sklopim oči,okusom na usnama kada
pogledam u daljinu,dodirom kojega doživljavam iako
mi ništa nije pod prstima.
Dišem li...gdje su nestali otkucaji srca...sanjam li ili
polako umirem...
Gledam krila kako mi se šire...želim odletjeti tamo gdje
Sunce zalazi...želim se vinuti do zvijezda koje večeras
ispisuju to ime...preletjeti more koje skriva odraz tog lica...
Dobro došao mraku,dobra večer tišino...pričajte mi
o kraljevstvu gdje je otišla moja duša...je li na sigurnom,
je li našla sebi srodnu...
I sekundu biti odvojen od nje je sekundu previše...
Ako je tragično dobiti ono što želimo onda neka me
tragedija cijeloga obuzme...junak umire u ovome...
nadasve tragičan...nadasve sretan...
Živite li,umirete li,krvarite li za fantaziju...
U vašim mislima,kroz vaše oči,vidite li ju,to je fantazija...
Ja da...

Ponekad te ljudi razočaraju,ponekad te iznenade...trenutno je na
Zemlji 6 milijardi 400 milijuna 818 tisuća 671 ljudi...neki su u strahu,
neki se vraćaju kući,neki lažu da izdrže...drugi se jednostavno ne
nose s istinom...neki su zli i u ratu s dobrim,neki su dobri sukobljeni
sa zlim...šest milijardi ljudi,šest milijardi duša...a ponekad sve što ti
treba je jedna...ali nikada ih zapravo nećemo upoznati dok ne
poslušamo svoje srce...zato čuvajte to što imate jer ne znate
kada možete izgubiti that special one...
Šest milijardi ljudi na svijetu,šest milijardi duša...ali ponekad...
Trebam samo jednu...

Dužan sam vam post o usamljenosti koji sam izbrisao...
Razlog je taj da tako napisan pod dojmom tog osjećaja
nije imao smisla...trebao sam prespavati noć i s distance
proanalizirati to stanje uma koje je teško objasniti...
Rekao sam da me strah samoće...možda u tom trenutku...
Hmm...kako da napišem to što želim reći...ne znam...
Činjenica da ste SAMI...vi i vaše misli...Jeste li ikada imali
feeling da je tišina koja vas okružuje glasna,ne možete
razabrati riječi,ali znate da vam priča o vašem životu...
Ja osobno nikada nisam svijestan svojih odluka,ponašanja,
propusta,nedostataka...života uopće...kao onda kada
smo u mraku samo ja i moja savijest...
Analiziranje svojeg postojanja,spoznaja...to vas može izluditi,
ali isto tako shvaćanje,prihvaćanje...može vam pružiti
spokoj...uvijek nakon usamljenosti obuzme me neki mir...
Upravo mi je palo na pamet kako je razmišljati o smrti kada si
sam...to još uvijek nisam savladao...izgleda da još nisam
spreman to shvatiti i s tim se pomiriti...
Ali život...njega se ne treba pokušavati spoznati dok si sam...
možda je upravo u tome sebičnost samoće...traćenje života...
Ponavljam...
Sebično je biti usamljen sam...zato,ako moramo,budimo
usamljeni zajedno...
Što vi mislite o tome...u čemu je sebičnost usamljenosti?...
Gledam kroz prozor...vidim grad koji spava...tisuće duša...
pitam se koliko njih je večeras osjetilo samoću...
Jesmo li zapravo ikada sami...jesmo li sami u svojim sobama
kada je mrak jedino što nas okružuje,jesmo li sami na ulici
kada ne vidimo ljude oko sebe,jesmo li sami na svijetu kada
mislimo da nas nitko ne razumije,jesmo li sami u svemiru kada
pogledamo noćno nebo...
...ili postoji netko tko nas uvijek motri,bdije nad nama,čuva naše srce...
roditelji,brat,sestra,obitelj,prijatelj,cura,dečko,muž,žena...živi,pokojni,...
Bog...netko...



Jeste li usamljeni?
...

Jeste li vjernici?...Ako jeste,u šta vjerujete?...Boga?...Neku silu?...
Sebe?...
Ja za sebe govorim da ne vjerujem u Boga,ali to zapravo nije tako...
Ne vjerujem u Crkvu ni u Boga kakvoga ona prezentira jer Bog sam ja,
Bog je svatko od vas...vi gospodarite svojim životima,vi stvarate svoj
raj,svoj pakao,jednoga dana vi ćete stvoriti život...u to vjerujem...da
svatko ima nešto božansko u sebi samo to treba znati pronaći...
"Vjernici" vjeruju u život poslije smrti i zato njihov zemaljski život
nikada neće biti ispunjen,iskorišten,proživljen...smrt znači kraj...
ne postoji raj i pakao o kakvima slušamo...raj i pakao su tu,na Zemlji,naši životi
ovisno o tome kako ih uredmo...ako živimo svoj san ovaj svijet postaje naš raj,
ako donosimo krive odluke,ako smo izgubljeni,ako se ne možemo nositi
sa moći koju imamo(jer život je moć) sve što nas okružuje postaje naš pakao...
Ponekad mi ljudi govore da živim u svom svijetu,da bih se trebao vratiti u
stvarnost...ali znate šta...ja ću dati sve od sebe da se sve moje želje i vizije
ostvare,a ako mi jednostavno nije suđeno...rađe ću cijeli život sanjati nego
biti prosječan...
Jesus Of Suburbia je na oproštaju napisao jedan citat;
Ljudski vam je život kao plima i oseka...
tko plimu uhvati,taj plovi k sreći...
a tko je promaši,po pruću i kroz nevolje mu teče sav životni put...
isplovismo na morsku pučinu pa treba struju uhvatiti dok služi
ili blago će nam sve potonuti...
Ne dopustite da vaše blago,vaše želje,vaša nadanja potonu,
uhvatite plimu,probudite to nešto božansko u sebi i počnite
živijeti tamo gdje vam je mjesto,u svom raju...jer raj vam je na dohvat
ruke i ako mislite da ga ne možete dosegnuti,potrudite se još malo,
još samo malo ispružite ruku...vjerujte u sebe...ja vjerujem...
Do kakvog sam zaključka došao...jesam li vjernik...da...ne mogu biti veći...
Vjerujem da život može biti savršen...
U to ću vjerovati zauvijek...do trenutka svoje smrti...